Nije neobično da odrasla osoba vrišti, psuje, plače, udara predmetima, udara šakama i migolji se kada su ljuti, a mi možemo reći “oni su samo ljuti”. Međutim, kada dijete to čini, možemo ih gledati s neodobravanjem i reći “oni su samo neposlušni” ili “oni nemaju razloga za ljutnju” ili “oni trebaju prestati s tim”. Ako djeca nastave izražavati svoju ljutnju, mi čak možemo postati ljuti. Zašto je to tako? Zašto imamo pravo biti ljuti bez da nas označe kao poremećene ili u potrebi pomoći, dok dijete to nema? Često ih označavamo kao neposlušne, ljute, otuđene ili ne poštovatelje. Možemo opravdati svoju ljutnju govoreći da imamo razlog, dok dijete vidi kao neopravdano ili čak glupo. Ali je li to stvarno tako? Kada stvarno promatramo dijete, možemo shvatiti da su često povrijeđeni, poniženi i ponekad i nesvjesno od odraslih. Njihova ljutnja možda ne uvijek ima razlog, ali je izražavanje važno za njihovo emocionalno blagostanje.
Razumijevanje dječje ljutnje
Kod dojenčadi, plač je jedini način komunikacije, pa plaču od gladi, jer ih treba promijeniti, od umora, ali i od ljutnje kada ih se ne sluša. Kad njihov plač uzalud dopre do roditeljskih ušiju, dijete još jače vrišti. Može li to biti “samo” instinkt za preživljavanje? Ili će to biti i ljutnja? Za dvogodišnjaka čak su izmislili i naziv kako bi definirali razdoblje u kojem je spomenuto dijete posebno nepopustljivo: strašno dvoje. Ali bit će stvarno tako ili jednostavno nismo navikli na takve manifestacije emocija? Jesmo li ikada stvarno razmišljali o razlogu iza bijesa tog djeteta u tom trenutku? Možda je radio neki posao s apsolutnom koncentracijom, a mi ga udaljimo od onoga što radi jer odlučimo da je vrijeme za odlazak u park.
Pokušajmo razmisliti: čitamo svoj omiljeni časopis i netko nam kaže da nema više vremena da nastavimo, čak ni da završimo onaj fantastični članak koji smo čitali i moramo odmah prekinuti i otići. Ne mislim da bi “radost” bio osjećaj koji preplavi naša srca u tom trenutku. Prije osjećaj frustracije i nervoze jer ne mogu završiti. Mislimo da nam stalno prekidaju ono što radimo, ali to se događa i djeci. Kada dijete duboko uživa u nečemu i mi ga prekidamo, nije čudno da su ljuti.
Pokušajmo razumjeti i poštovati dječju ljutnju, umjesto da ju odbacujemo ili kažnjavamo. Svako dijete ima pravo izraziti svoje emocije i naša je dužnost kao skrbnika pomoći im razumjeti i upravljati njima na zdrav način.